Mnogo sam puta cula da je to vezano za karakter. Moguce. Ali to STA je vezano zavisi mnogo od perspektive. Za mene kisa nije asocijacija na sumornost i umrtvljenost i depresiju.
Volim prolecni pljusak. Gledam kroz prozor i izgleda kao da nikad nece stati i da se nebo otovorilo, a samo je provala oblaka i u roku od dva sata kao da se nista nije dogodilo. I kad pokisnes, pa udjes u kucu i protreses mokru kosu i nasmejes se, pa kazes "Stiglo prolece":
Volim letnji pljusak. Kad u roku od dva minuta budes mokar do gole koze, a ionako si vec oskudno obucen i svi trce i smeju se jer je razbila monotoniju i oterala paklenu vrucinu. I volim onu sparinu posle iako pomalo gusi jer znas da ce uskoro proci, a dasak vetra ce bar malo potrajati.
Volim kad u jesen kisa pada danima. Volim tada da citam i da razmisljam i da budem setna i da dremam i da navucem gumene cizme i odem da se setam jer me hladan vazduh i zvuk kapi na kisobranu bude i, zapravo, cine zivljom.
A u zimu ne volim kisu. U zimu volim sneg. Al otom potom.
"
Teske se kise spremaju, kroz tvoj se prozor samo jablani vide, nad gradom munje sjevaju, uzalud pitas ko ide... |
A ovo je iz Milan(ovc)a... uvek aktuelno:
Pada kisa, drugi put otkako sam dosla. Valjda da oznaci novu promenu.Oduvek sam obozavala kisu.Prvo, zvuk dok udara u sims. Smirujuc i opustajuc.Drugo, kad tece niz lice. Kad tece niz ulice. Kao da spira sve. Osecanja. Secanja.Tapkanje po baricama. Jer vraca u detinjstvo.Crno nebo koje se kasnije razvedri. Kao da se sve lose skupi i onda samo raspuhne.I na kraju, duga... Koja uvek dodje posle...Isto kao u zivotu...
No comments:
Post a Comment