Sunday 30 October 2011

Onaj-o-sajmu-knjiga.

Vodila sam skoro sa "starim" prijateljem jedan od onih cudnih potpuno besmislenih razgovora o svemu i svacemu, gde su "sve" i "svasta" uglavnom nepovezani. Kod nas se ipak ideja vrednosti svuda provlacila. Preletavsi tako s teme na temu, slucajno se dotakosmo i sajma knjiga.

Doticni je za mene predstavljao vrhunac dozivljaja i radosti kroz citavu osnovnu skolu. Pripremala sam se danima, razmisljajuci kako da ubedim mamu da me vodi, koje bih knjige volela i kako da za iste prikupim sredstva. Kao manja sam bukvalno gutala knjige. Za mene je velika kucna biblioteka i procitane knjige iz nje oduvek bilo nesto znacajno i nezamenjivo za razvoj i uspostavljanje licnosti i pronalazak svog mesta.

Negde na pocetku gimnazije, sajam kao takav sam omrzla. I to je ono o cemu bih danas da pisem. Ne razumem, i nikada necu, tu pomamu, te reke ljudi koje se slivaju u halu i zatim u njoj guraju, laktaju, gaze. Ko tu moze da pronadje knjigu koja ga stvarno zanima, onu od koje nece moci da se odvoji. Pa se onda svi lepe za te "hitove" koje ce moci da pronadju na top-listama svih gradskih knjizara.

Ako je poenta u pronalazenju knjiga kojih vise nema u prodaji, zasto su standovi sa polovnim knjigama uglavnom prazni?
Ako je poenta u nizim cenama, zasto nema ni blizu toliko ljudi ni na Bozicnom ni na Uskrsnjem sajmu?

Nego je poenta, uglavnom, videti i biti vidjen. Reći da si bio jer se tako podrazumeva da citas i da se obrazujes. Kupiti knjige na metar, kao gospodja ministarka. Pojesti pljeskavicu i zamirisati na luk.

Čast izuzecima.

ja*

Friday 28 October 2011

Meni-zabavno-vol.1

ja tako citam raznorazne stvari i nalecem na razne stvari i sve me zanima. a ovih dana sam vise u italiji, nego u kanadi.

za citati:
http://www.economist.com/node/21534815?fsrc=scn/tw/te/ar/ataleoftwoitalians

za videti:



i za slusati :)

ja*

Wednesday 26 October 2011

Onaj-o-tome-zasto-je-jako-vazan-danasnji-dan.

Zato sto sam resila najveci problem koji sam u poslednje vreme imala.

Zato sto su mi u tome pomogli prijatelji toliko da ni sama ne znam cime sam ih zasluzila.

Zato sto sam shvatila da su u zivotu bitni oni koji me stvarno vole. Onako kako treba.

Zato sto posle mnogo vremena oni koji me ne vole kako treba nisu uspeli da me uzruju.

Zato sto sam ponosna na sebe kako sam odreagovala u situaciji koja bi me verovatno jos koliko juce bacila u bedak.

Zato sto sam u stanju da se, nevezano za sebe, radujem tudjoj sreci i patim kad drugi pate.

Zato sto sam sazrela i danas se to videlo.


I one nebitnije stvari:
Zato sto sam danas prvi put u zivotu pala ispit, a nisam se zbog toga pokidala jer sam osecala koliko je to sustinski mala stvar.
Zato sto su mi potvrdili stipendiju.


I zato sto sam zbog svega toga obrisala fejsbuk.

onaj-o-kuvanju-dopunjen.

Baka mi je otkucala i poslala neke recepte.
Na prvoj strani pise:

da lakse krenes stopama svoje majke i prevazidjes svoju babu jer kuvanje je -veliko umece - svake PRAVE , KOMPLETNE, ZENE.




Aj sad da vezbamo.

Saturday 22 October 2011

Onaj-o-kuvanju.

Iliti, kako sam guglovala recepti za pocetnike.

Pomalo je neverovatno kakav je kuvanje za mene bauk. Pogotovo uzevsi u obzir cinjenicu da sam iz kafanske familije u kojoj se kult hrane, a i domacinstva,dobrano ocuvao.

Na primer, kad sam imala pet godina ujak mi je pretio da ce prste da mi odsece ako ne naucim da jedem spagete viljuskom i nozem. I da se samo krilca pileca jedu prstima, za svaku ribu postoji viljuska i noz, eventualno hvataljka. I da supu hvatam kasikom od, a ne ka sebi.
I kako da oljustim jabuku dok je pridrzavam viljuskom, ali to nikad nisam naucila.

Baka me je ucila da peglam. Kosulje, od kragne i rukava, na dole. I pantalone, na crtu.
Mama je insistirala na ciscenju. Do poslednjeg coska.

Ali kuvanje im je nekako svima promaklo. Ujak kaze da od njega ne mogu da ucim jer ide na osecaj, a ne na recept. Baka da moram da krenem od najosnovnijeg, a ona uvek sprema komplikovanije stvari. Mama da sam mnogo spora. Pusti, sine, ja cu na brzaka.

I tako ja za slavu imam zaduzenje da seckam dok ne umrem. Krastavce na identicne minimalne kockice, a da se ne umuljaju, molicu. I da aranziram predjelo. Da dodajem bademe i grozdje uz sireve. I postavim sto. Jer, od malena, hvala Bogu, znam da tanjir ide za debljinu prsta od stola i pod kojim uglom stoji koja casa.

A onda sam pocela da zivim sama. I ni sama ne znam kako jos nisam umrla od gladi. I pocelo je da me zanima.

I, krenem kao svaki duduk, od pocetka. Da kuvam virsle (nauka). I da przim jaja. I przenice.
Kod prvog isprzenog mesa i pirea iz kesice sam vec umrla od srece.
A onda boranija. I pasulj. I prva lazanja. I musaka. I prva torta. I rolat. I pita, sa sirom.

I ne ide lose. I osecaj se valjda ponese iz kuce. Nego su mi interesantne dve stvari. Kako se moji zgrazavaju sto ne umem, iako mi nikad nije pokazao. I kad sam spremala neku pastu za sebe, bzvz, ujak kad je probao uopste nije bio iznenadjen. Bilo mu je najlogicnije da ona mora da bude dobra. Ali je dobio nervni slom kad sam trazila da mi neko konacno objasni razliku izmedju barenja i dinstanja. Gde je to pocelo da se podrazumeva?

I stid. Ono sto ja spremam, ja i jedem. I Mihajlo, al on ne bira ni ovako. Ne znam koliko sam spremna da kuvam za bilo koga drugog. Kao da sam negde u nekom trenutku zaboravila kako je ne znati. Da je ok i uciti. Da sve trazi trud i rad. Da nisam naucena rodjena. Da sam dobra u onom sto radim, zato sto to zelim.

I onda je verovatno lakse reci, ja ne kuvam, ja sam pametna za skolu.

Koja glupost.

Tuesday 18 October 2011

Onaj-o-TVOM-mestu.

Razmisljam sad nesto o dalekoj buducnosti. Ne znam iz kog razloga, palo mi je na pamet kako bi to izgledalo kad bih imala svoj, bas svoj, licno svoj stan.
Sta pomislis kad udjes u te prazne zidove koje treba da pretvoris u dom.
Mislim da bih ja usla i rekla:
"Vau."

To je jedna od stvari koju jako iscekujem. Ono kad sam po svom ukusu, karakteru treba nesto da sredis. Da potpuno lici na tebe.
Ne mogu jos da se odlucim sta bi mene predstavljalo.

Kad sam bila manja, zelela sam jako prakticnu, urednu, svedenu, modernu crno-belo sobu. Umesto toga, dobila sam roze zidove, starinske gromadine klasicnog namestaja i krevet sa baldahinom.
And I loved it.
Totally.

Ponekad pomislim da to sto u meni zivi dvostruka licnost verovatno i jeste znak da jos uvek sazrevam.
I jos uvek nisam sigurna sta zapravo hocu.
Ali, cinjenica da se dvoumim, a ne petoumim, da sam pod uticajem dve, a ne sedam struja, koliko god one sustinski razlicite bile, govori mi da sam negde na pravom putu. Ne mislim da cu napraviti miks, previse je nepomirivo, mislim da cu se vremenom jednostavno spontano odluciti. Cak vec naslucujem ka cemu naginjem. A moze i da bude sukcesivno.

I tako. Stan dok sam mlada. Ogromni prozori, mnogo svetla, svedeni elegantni namestaj u hladnijim tonovima, malo detalja, crno-bele fotografije.

Stan, a mozda i kuca, kad jos malo porastem. Mnogo drveta. Starinski tezak klasican namestaj. Ulja na platnu, mnogo knjiga na policama, ogromni lusteri, teski stoljnjaci, svilene posteljine. I dalje ogromni prozori, mnogo svetla da otvore prostor (bacene ogromne pare na uvek razvucene preskupe zavese).

Velika kuhinja, u svakom slucaju, ona u kojoj cu uzivati da provodim vreme. Ali o kuvanju, drugi put.

I eto, udjem u svoj prvi stan i ispunjena sam i presrecna, a moze da se desi (i vrlo je verovatno) da ne budem imala para za bilo sta osim vrece za spavanje. Ali u njoj moze da se za pocetak sanja.

A mozes i da budes realan.

"Vau.
Koliko ciscenja."


Saturday 15 October 2011

Onaj-o-kisi. Opet.

Mozda mi je kisa najinspirativnija tema ikad. Pisala sam pismene zadatke o njoj, i one vezane za jesen i one manje vezane za jesen, tvitove, statuse i blogove.
Mnogo sam puta cula da je to vezano za karakter. Moguce. Ali to STA je vezano zavisi mnogo od perspektive. Za mene kisa nije asocijacija na sumornost i umrtvljenost i depresiju.

Volim prolecni pljusak. Gledam kroz prozor i izgleda kao da nikad nece stati i da se nebo otovorilo, a samo je provala oblaka i u roku od dva sata kao da se nista nije dogodilo. I kad pokisnes, pa udjes u kucu i protreses mokru kosu i nasmejes se, pa kazes "Stiglo prolece":

Volim letnji pljusak. Kad u roku od dva minuta budes mokar do gole koze, a ionako si vec oskudno obucen i svi trce i smeju se jer je razbila monotoniju i oterala paklenu vrucinu. I volim onu sparinu posle iako pomalo gusi jer znas da ce uskoro proci, a dasak vetra ce bar malo potrajati.

Volim kad u jesen kisa pada danima. Volim tada da citam i da razmisljam i da budem setna i da dremam i da navucem gumene cizme i odem da se setam jer me hladan vazduh i zvuk kapi na kisobranu bude i, zapravo, cine zivljom.

A u zimu ne volim kisu. U zimu volim sneg. Al otom potom.


"



Teske se kise spremaju,
kroz tvoj se prozor
samo jablani vide,
nad gradom munje sjevaju,
uzalud pitas ko ide...
"

A ovo je iz Milan(ovc)a... uvek aktuelno:
Pada kisa, drugi put otkako sam dosla. Valjda da oznaci novu promenu.
Oduvek sam obozavala kisu.
Prvo, zvuk dok udara u sims. Smirujuc i opustajuc.
Drugo, kad tece niz lice. Kad tece niz ulice. Kao da spira sve. Osecanja. Secanja.
Tapkanje po baricama. Jer vraca u detinjstvo.
Crno nebo koje se kasnije razvedri. Kao da se sve lose skupi i onda samo raspuhne.
I na kraju, duga... Koja uvek dodje posle...
Isto kao u zivotu...

Wednesday 12 October 2011

Onaj-o-toleranciji.

Moja tetka, advokat, specijalista za ljudska prava sa dva mastera, podrzava zakon donet u Francuskoj o zabrani feredze.
Kaze, za zenu je ponizavajuce da skriva lice. Neka je to njihova religija, neka su to njihovi obicaji, ali kad svesno odluce da se presele u drugi svet, nek prihvate obicaje tog sveta.

Za mene je "francuski slucaj" klasicno suzbijanje ljudskih prava. Ako i prihvatim tezu da je zapadna kultura najbolja jer je najtolerantnija, a tezi se maksimalnoj toleranciji, cemu zabrane? Zar onda ne treba da dopustimo slobodu odluke - prihvatanja i postovanja religije?
Strasno mi smeta to ocekivanje da se svet prilagodi "nama". Mozda postujemo prava zena i homoseksualaca, ali kada je rec o sustinskom, a ne zvanicnom, postovanju tudjih vera i misljenja, nesto zataji. Ne, nama nije jasno zasto Indijci ne sisaju kosu i zasto Muslimanke nose maramu preko glave.
Pogotovo za islam, kao glavni razlog nepostovanja uzima se dzihad. Ne mozemo postovati religiju koja propagira rat. Snovi o arapskim osvajanjima utihnuli su negde u 15om veku. Koliko je ratova od tada "moderan i miroljubiv" zapadni svet vodio?

A onda, s druge strane, Iranska glumica je pre par dana osudjena na 100 udaraca bicem i godinu dana u zatvoru jer je odigrala "preslobodnu" ulogu. I ja sam zgrozena. I zbunjena.

Svet treba da se menja. Samo je pitanje ko ce da odredi kako. Totalna tolerancija ne treba da bude krajnji cilj. Treba da postoje granice. Ko ce da ih odredi?

I onda, o homoseksualcima. Sta ce im parada? Ako je to osnovno ljudsko pravo, sta tu ima da se paradira i propagira? Mene ne zanima s kim se ko vencava. Ne verujem u kraj populacije jer nije imao ko da pravi i radja decu. Ali odakle im pravo da usvajaju? Da namecu deci nesto sto ako i jeste prirodni instinkt, nije prirodno stanje? I, vecita dilema izmedju sirotista i bilo kakve porodice?

Za mene je gej parada i zabranjivanje feredze hir i luksuz. Hajde da stvarno, sustinski, resavamo glad. I bolest.

Sunday 9 October 2011

Onaj-o-daljini.

Mislila sam da cu saznati sve o daljini kad se preselim u Milano. Onda se ispostavilo da se nista drasticno nije desilo. Cula sam se i vidjala s ljudima isto kao da sam tu. Mozda i cesce.

Kad sam sletela u Toronto, u sekundi mi se zaledilo srce. Deset hiljada kilometara i pet i po meseci. Ne odrzava se bliskost preko interneta.

Sa mojima se retko cujem. Tek toliko da sam dobro, da su dobro. Jer je meni tako lakse. Jer mi nedostaju. Prijatelji pisu. Pisu, jer to tako treba. Pisu jer nedostajem.

Meni oni nedostaju mnogo vise. Dani su ispunjeniji, gomila novih stvari, ali mi fale ljudi s kojima to da podelim. Stalno mi pada na pamet: Ovi izlasci su bas po Natalijinom ukusu. Sad bi Roman nesto prokomentarisao. Aaa, Tamara bi poludela za ovim mindjusama. Jelka bi se smejala sto ne koriste parfem

Ja pisem manje. Totalno zbunjena, plasim se da bi ono sto napisem bilo mnogo praznije nego ono sto zelim da kazem.

Znam ja da se prijateljstva, ljubavi, poznanstva nece izgubiti. Sve sto treba da traje, uvek se zadrzi. Ono sto nestane, nestalo bi i da zivim u istoj ulici.

Stalno se setim jedne recenice iz neke od "morskih" knjiga moje mame koju sam procitala pre nekoliko godina i zapamtila, kao da sam znala da ce mi zatrebati, a i sire je primenjiva:

"Daljina je za ljubav kao vetar za vatru: gasi slabu, a raspiruje jaku"
Tomas Sancez, Dan pcela

Onaj-o-Torontu.

Ne znam ni sama zasto sam tacno dosla u Toronto. Proces razmisljanja je tekao nekako ovako.

-Jao, razmena, super iskustvo, vau.
Mama me je podsetila da ja ne volim promene. Tata mi je rekao da ja previse volim svoj zivot.

-Jao, idem u Barselonu. Da vezbam spanski i budem u gradu koji volim
Baka se obradovala sto je blizu. Tamara je htela da dodje.

-Jao, a mozda bih ipak mogla negde dalje. Sjajna prilika da upoznam Ameriku.
Mihajlo je prevrnuo ocima.
   -Ti mrzis Ameriku.
   -Eto prilike da je zavolim.

-Jao, a da idem u Los Andjeles. Imacu najduze leto u zivotu.
Niko vise nije imao reakciju. Samo idi negde vec jednom.

-I onda sam na listu zelja stavila Toronto. Da bude, a i ne bude Amerika.

Toronto je potpuno drugaciji od svega na sta sam navikla, zima je, ne prica se spanski i nije blizu.
Sve ono sto nisam zelela.

Toronto je prelep grad. Sve je precisto i preulickano, prepuno drveca i cveca, jako negovano, kao sa filmova. Kuce su ogromne, dvorista su sredjena. Centar Toronta u soliterima je, za mene, fascinantan, pogotovo uvece, pod svetlima.

Toronto je grad raznolikosti. Tu najmanje ima Kanadjana, kao svet u malom. Kineza, Indijaca, Evropljana, Hispanaca. Grcki kraj, Italijanska cetvrt, Chinatown. I to, za razliku od SAD, zapravo funkcionise. Oni su vaspitavani i skolovani od detinjstva kao maksimalno tolerantni.

Toronto je grad pravila. Sve ide onako kako bi trebalo. Ljudi stoje u redovima, najvece raskrsnice funkcionisu i kad ne rade semafori, ne ustupa se mesto trudnici.

Toronto je grad robota. Sve tece po tacno utvrdjenom rasporedu. Nema spontanosti i nema ludosti.


I meni fali da me neko opsuje kad ga nagazim iz sve snage, jer, ne, nije u redu i ne, necu da mi se nasmejes.

Saturday 8 October 2011

Onaj-o-Dobrici.

Tako nekako posvecena sebi u poslednje vreme, imala sam zivaca i zelje da se bavim temom koja je mnogo vise uzdrmala sve te beogradske-urbane-prodemokratske i liberalne-licnosti nego normalan svet:
Dobrica i Nobel.
Pa kad sam vec gubila vreme na formiranje misljenja, red bi bio da ga i podelim.
Elem, moderna srpska javnost se smeska zato sto se neko setio da se, kanda, podsmehne Dobrici.
A ko je zapravo neko i kome se zapravo podsmehnuo, slabije se po carsiji pita.
Prva stvar koja je meni u celoj stvari bitna jeste da je gospodin Cosic uopste bio nominovan. On, kao poslednja preostala (ziva i na slobodi) slika i prilika "onog" rezima koji je "Srbiju u crno zavio" je od strane zapadnog sveta (!) nominovan za i dalje prestiznu nagradu (bez obzira sta on, a i mnogi drugi, o njoj mislio).
I opet se pokazalo da su negde poremecene teze. Umesto da se na tome maksimalno potencira kao pokazatelju da i u najcrnjem ima belog, neko se nasao da se napravi pametan, da podseti svet ko je ko i sta je sta u Srbiji. Pa zar smo mi jedini koji ne znaju kako se stvara slika o sebi i jos nismo naucili sta se prica, a sta se gura pod tepih. Tj, ko to jos nije naucio nego vraca na naslove strane ono sto bi drugi, kad mi vec ne smemo, trebalo da zaborave. Ko pise sa takvom ogorcenoscu?

I sve to bez uplitanja u politicko delovanje doticnog koji nikad nece dobiti Nobelovu nagradu jer ona jeste politicki orijentisana. A kakav je opus Vreme smrti, Koreni i Deobe, vreme ce pokazati.

Onaj-o-writing-again.

Pricala sam sa Masom na temu onog cudnog raspolozenja koje nam se uvek nekako javi u jesen. Nije monotonija, to je melanholija i ti fazoni, trice i sve ostalo. Ono kad uglavnom imam svasta da kazem, a u stvari mi se ne prica ni sa kim i onda tako mislim i mislim, a sve u vetar.
-A ti pisi, kaze mi Masa.
i ja se zamislim i shvatim da ja, u stvari, stalno nesto pisem. Beleske, sticky notes, mailove i tvitove. A nekad sam i blogovala. pa sam procitala sta sam pisala. I resila.
Da Milanovac ostane gde jeste, kao spomenar :)
A da ono sto sam pisala u medjuvremenu bude ipak samo za moje oci.
I da pisem ponovo.
Welcome home.